Ne postoji golman ispred kojeg je “plesalo” više zvijezda i u kojeg
su te zvijezde nerijetko polagale posljednju nadu. Svijet fudbala nije
vidio trofejnijeg kapitena, a Real Madrid i Španija ni boljeg golmana ni
kapitena. Nakon 16 sezona, 725 nastupa i 18 trofeja u gigantskom klubu
kraljevskog predznaka, jedan od najvećih fudbalskih velikana izašao je
na premala vrata
Između dva Wembleya
Jasno, nije svaki od tih igrača koji su tog dana trčali po zelenom Wembleyevom platnu postao zvijezda, niti je ijedan imao toliku maštu i želju da, umjesto fokusiranja na ono što se odvija na terenu, zamišlja kojom će putanjom njegova karijera ići. Ipak, i u slučaju da su svi oni sebi dopustili režiranje svojih kinosnova i sve to zapisali u jednu svesku, to štivo ne bi bilo bolje od onoga što je Iker Casillas donio 15 godina kasnije kad se, kao kapiten seniorske reprezentacije Španije, vratio na Wembley da zaigra protiv Engleske.
Ovaj put je bio prvi golman i nije imao problema sa smirivanjem strasti jer je za njega to odavno postala rutina. Teren je napustio na poluvremenu pri rezultatu 0:0. Engleska je slavila sa 1:0, a Iker je u tom meču, odigranom 12. novembra 2011. godine, 126. put branio za nabolji tim Španije i tako izjednačio rekord legendarnog čuvara mreže Andonija Zubizarrete po broju nastupa za špansku nacionalnu selekciju. Bio je to novi “highlight” na njegovoj listi na kojoj je već pisalo da je s Real Madridom, u koji je stigao sa devet godina, osvojio dvije Lige prvaka, četiri Primere, tri španska Super kupa, Interkontinentalni kup, Kup Kralja i UEFA-in Super kup, a sa Španijom Evropsko i Svjetsko prvenstvo. Tog je novembarskog dana imao, za golmana sitnih, 30 godina.
To je Ikerova priča “između dva Wembleya” i sama ona govori mnogo, ali ne sve. Ikerova priča je počela 1990. godine kad ga je otac doveo na probu u Real Madrid, a treneri kraljevskog kluba rekli sudbonosno “da”. Svake godine tako dolaze mladi momci s namjerom da postanu dio kraljevske porodice i da svojim igrama ostanu uklesani u historiju kluba. Svake godine i svakog dana mnogi omladinci sanjaju da uopće posjete kompleks Real Madrida, ali samo posebni, oni koji se rađaju jednom u stoljeću, uspiju kao djeca doći u voljeni klub, igrati za njega i otisnuti se u legendu. Samo rijetki, poput Ikera Casillasa, u tome uspiju.
Već u tinejdžerskim godinama za Ikera se znalo da je poseban. Krajem novembra 1997. godine na času tehničkog dizajna, učenici su uvježbavali svoje sposobnosti za crtanje kad je u jednom trenutku čas nakratko prekinut. Direktor je pozvao Ikera Casillasa da dođe u njegov ured. Mladiću je rečeno da mora kući spremiti se za put u Norvešku. Njemački golman Bodo Illgner je bio povrijeđen, a i Santiago Canizares je imao problema s povredom. Real Madrid je trebao još jednog golmana.
Put za Norvešku
“Ostala djeca nisu imala pojma zašto napuštam čas. Tad nije bilo mobitela kao danas. Kad sam stigao kući, majka je fanatično spremala stvari. Obukao sam jaknu od reprezentacije Španije do 16 godina i krenuo.” U avionu za Norvešku gdje je Real, predvođen Juppom Heynckessom, trebao igrati peti meč grupne faze Lige prvaka protiv Rosenborga, Casillas je sjedio pored Fernanda Sanza, tadašnjeg predsjednika Real Madrida, Fernanda Morientesa i Santiaga Canizaresa. Za golobradog Ikera je sve izgledalo nestvarno. “Nisam progovorio ni riječ. Samo sam začuđen sjedio. Bilo je kao da sam dobio na lutriji.”
Bile su to naznake velikih stvari. Samo dvije godine kasnije, kao 18-godišnjak, postao je najmlađi golman koji je branio prvenstveni meč španskog prvenstva kad je na paklenom San Mamesu protiv Athletic Bilbaoa njegov Real Madrid odigrao neriješeno (2:2). Tu je sezonu (1999/00) završio osvajanjem Lige prvaka u kojem je Real Madrid sa 2:0 savladao Valenciju, a Iker je postao najmlađi golman u historiji finala najelitnijeg klupskog takmičenja.
Iako se očekivalo da je već tad zacementirao mjesto u prvoj postavi, to se nije desilo. Dvije godine nakon toga, dok se Real na škotskom Hampden Parku borio za devetu titulu Lige prvaka, Iker je na klupi grizao usne i pitao se zašto mu Vicente Del Bosque ne vjeruje. Na golu je stajao Cesar Sanchez. Iker je s klupe odgledao kako Zinedine Zidane hvata onu “svijeću” koju mu je poslao Roberto Carlos i šalje je u desne rašlje Hans-Jorg Butta za Realovih 2:1.
Obavezno kratki rukavi
I onda kad se molio da mu tim slavi, Iker je iznenada morao na teren. Cesar se nakon sat igre povrijedio i nije mogao nastaviti meč. “Dajte makaze”, poručio je Iker osoblju. On na terenu brani samo u kratkim rukavima, a trenutno je na njemu bio dres dugih rukava koje je odlučio odrezati. Bez obzira na to što se radilo o najvažnijoj utakmici sezone, Iker se držao svojih pravila. Do kraja meča je s nekoliko parada izludio navijače Bayer Leverskusena, Realu pomogao da osvoji titulu i sebi osigurao mjesto prvog golmana kraljevskog kluba. Druga titula Lige prvaka za golmana koji ima 21 godinu, u najdražem dresu, osim reprezentativnog, kojeg oblačiš. Život nekad piše i takve priče.
S takvim referencama tako mlad fudbaler, a posebno golman, teško će promašiti slavnu karijeru. Samo situacija “ne daj Bože” može promijeniti stvari. Iker je živio bajku i bio je njena glavna uloga. Čekao je “La decimu”, desetu titulu Lige prvaka s Real Madridom i neki veliki trofej sa Španijom. I znao je da za to ima barem 15 godina roka. Gledano iz današnje perspektive, morao se strpjeti. Iako je Real stalno brojao velike igrače, titule nisu dolazile lahko. Svake godine su najavljivali “La decimu” i dominaciju u Španiji, a rezultat je, zapravo, većinom bio samo skidanje paučine s već osvojenih trofeja. Nešto nije išlo.
Ni u reprezentaciji nisu cvjetale ruže. Španija je na Mundijalu 2002. godine, u kontroverznom meču zaustavljena u četvrtfinalu od domaćina Južne Koreje nakon penala. Na Euru 2004. godine Crvena furija nije prošla ni grupnu fazu, dok joj je 2006. godine na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj presudio Zidane sa svojom Francuskom.
Kažu da je upravo Zidane početkom ovog milenija izjavio: “Jednog dana kad Španija počne pobjeđivati, neće stati”, i predvidio dominaciju Crvene furije. Sudbina je kapitensku traku tima koji će vladati svijetom dodijelila Ikeru Casillasu, a on će se tome, čak i po cijenu svoje karijere, u potpunosti odužiti.
Dominacija sa Španijom
U tri uzastopna velika takmičenja koja je osvojio sa Španijom: Euro 2008, Mundijal 2010 i Euro 2012, na ukupno deset utakmica nokaut-faze protiv selekcija redom: Italije, Rusije, Njemačke, Portugala, Paragvaja, Njemačke, Holandije, Francuske, Portugala i Italije, Iker nije primio pogodak. Pritom je dvaput spašavao Španiju na penalima i jednom je odbranio penal u regularnom dijelu meča. Nezaboravne su i one odbrane protiv Hrvatske na Euru 2012. godine kad je zaustavio Rakitićev šut koji je Vatrene mogao odvesti dalje, a Španiju ostaviti u grupi i protiv Holandije u finalu Mundijala 2010. godine, kad su se svi Španci hvatali za glavu i gledali u leđa Arjena Robbena, a Iker hrabro dočekao Holanđanina i desetak minuta prije regularnog dijela utakmice ostavio svoj tim u igri. Kasnije je Iniesta riješio stvari. Triput je, dakle, uzastopno osvojio veliki trofej. Nijedna reprezentacija i nijedan kapiten prije Španije i Ikera, nisu uspjeli povezati takva tri velika trofeja.
Sad se vraćamo na to kako je svoju karijeru doveo pod znak pitanja. Naime, zbog prevelikih tenzija u mečevima između Barcelone i Real Madrida dolazilo je do podjela unutar reprezentacije Španije. Potom je Iker odlučio pomiriti sukobljene strane tako što je kontaktirao dugogodišnjeg kolegu Xavija Hernandeza, kojeg poznaje još od 1997. godine kad su osvojili Svjetsko prvenstvo za igrače do 17 godina. To je utjecalo na odnos s tadašnjim trenerom Real Madrida Joseom Mourinhom pa je Casillas preselio na klupu.
“La Decima” i odlazak
Usprkos problemima s trenerom uspio je s Realom osvojiti Primeru, Kup Kralja i španski Superkup, a po dolasku Carla Ancelottija predvodio je Real Madrid do čuvene “La decime”. Kasnije je kao kapiten osvojio i evropski Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo čime je postao jedini igrač u historiji fudbala koji je kao kapiten osvojio ligu, nacionalni kup i Super kup, Ligu prvaka, evropski Super kup, Svjetsko klupsko prvenstvo te Evropsko i Svjetsko prvenstvo.
Međutim, i kao takav, nakon što je cijelu karijeru proveo u Real Madridu, nakon 16 sezona, 725 utakmica i 18 trofeja za klub, nakon tri velika trofeja sa Španijom za koju je nastupio 162 puta što je rekord historije fudbala kad su u pitanju nastupi za nacionalne selekcije, Iker Casillas je bez glamuroznog oproštaja kakvi su priređeni mnogo manjim igračima od njega, u sivilu Realove sale za pres-konferencije, sam ispred svih, sa suzama u očima, napustio Real Madrid i zaputio se u Porto gdje će braniti na stadionu Dragao (stadionu Zmaja).
Dok je Iker jedva, uz kraće prekide i gutljaje vode, izgovarao posljednje riječi kao član voljenog kluba: “Izvan sjećanja da sam bio dobar ili loš golman, nadam se da ćete se sjećati da sam bio dobra osoba… Sa svim mojim manama. Hvala vam hiljadu puta. Nikad vas neću zaboraviti. Gdje god da budem, nikad neću prestati govoriti ‘Hala Madrid’”, iza njega su bili vidljivi logotipi Emiratesa, Audija, Cepse i Adidasa, ali i Mahoua, industrije za pivo i Bwina, kladioničarske firme, pravog primjera da je onima koji su mu dopustili da ode od posjedovanja legendi mnogo važnije da imaju ono što ne bi trebalo imati direktne veze sa sportom.
I slično kao Ikar, Dedalov sin iz grčke mitologije, koji je zbog toga što se greškom prilikom leta približavao Suncu, počeo padati usljed sagorijevanja voska na njegovim krilima, tako i Iker polahko pada, jer mu se topi “vosak” na krilima njegove karijere. Samo što se Iker ne približava “Suncu” nego kraju karijere, ali je on i s takvim krilima mogao još letjeti Santiago Bernabeuom.
novovrijeme.ba